Prošlog svibnja proveli smo dva tjedna u Italiji, od Napulja do Trsta. Nisam planirala da mi to postane putovanje o kavi, ali dogodilo se samo od sebe. Već treći dan shvatila sam da mi kava u svakom gradu ima drugačiji karakter iako je riječ o istom napitku.

U Napulju su me ismijali kad sam tražila kapučino poslije ručka. Barista je bio ljubazan ali jasan. Objasnio mi je da poslije jedanaest sati kava ide isključivo kao espresso i da je mlijeko ujutro stvar prehrane, a ne užitka. Naučila sam više o kulturi u tih pet minuta nego iz cijelog vodiča.

U Rimu sam primijetila da ljudi piju stojeći za šankom. Sjedne se samo ako imaš vremena i tada plaćaš dvostruko. Kod nas je kava izgovor za sat vremena razgovora, a tamo je kratki predah usred dana koji traje tri minute.

U Firenci sam pila najbolju u životu, u malom lokalu bez natpisa gdje su radila dva starija čovjeka. Nisu govorili engleski, ja ne govorim talijanski, ali smo se nekako sporazumjeli. Njihova kava imala je okus koji ne mogu opisati, nešto između čokolade i pečenog kruha.

U Bologni sam kupila zrna od jedne male pržionice. Prodavačica mi je objasnila da svaka regija ima svoj stil prženja i da se sjevernjačka kava razlikuje od južnjačke jednako kao dijalekt. Ponijela sam kući dvije vrećice i još ih čuvam za posebne prilike.

U Trstu, zadnjeg dana, sjedila sam u kavani staroj 200 godina. Konobar mi je rekao da su tamo dolazili pisci i da se u tom gradu kava povijesno uvozila za cijelu srednju Europu. Osjećala sam se kao da pijem nešto što ima težinu koju kod kuće nikad nisam primijetila.

Vratila sam se s promijenjenom navikom. Ne pijem više iz šalice s poklopcem u autu. Sjednem, pet minuta, bez telefona. Zvuči kao sitnica, ali ta jedna kava ujutro postala mi je jedini dio dana koji je stvarno samo moj.