Sin igra nogomet u malom klubu kod Zaprešića od svoje sedme godine. Svlačionica je bila ista kao i prije trideset godina. Od šest mjesta za tuširanje radila su dva, voda je bila mlaka samo prvih deset minuta, a pločice su pucale. Djeca su se nakon treninga radije vozila kući prljava. Na jesenskom sastanku roditelja netko je rekao da je dosta i da će novi tuševi biti naša zajednička briga.

Klub nije imao novca. Predsjednik je pokazao račune i jasno je bilo da iz proračuna neće doći ni euro. Zato smo organizirali tri stvari, turnir za lokalne firme, prodaju kolača na utakmicama i pismo općini. Za pola godine skupili smo 8 600 Eur, a jedan tata vlasnik vodoinstalaterske radnje ponudio je rad bez naplate, jer su hladni tuševi godinama dočekivali i njegovu djecu.

Radovi su trajali četiri vikenda. Roditelji su dolazili u smjenama, a netko je uvijek kuhao grah za sve. Tata vodoinstalater odlučio je da novi tuševi dobiju termostatske ventile, jer se tako djeca ne mogu opeći i voda je ujednačena na svim mjestima.

Najveći trošak bio je bojler. Stari od 200 litara nije mogao zagrijati vodu za dvadeset djece odjednom, pa smo kupili dva od 300 litara i solarni kolektor na krov svlačionice. Tako se ljeti voda grije gotovo besplatno, a zimi električni grijač osigurava da tuševi u svlačionici nikad ne ostanu hladni.

Kad su djeca prvi put ušla nakon treninga, nastala je graja kao da smo osvojili prvenstvo. Svih osam mjesta radilo je istovremeno, s toplom vodom za svih. Trener je rekao da su mu novi tuševi olakšali posao više od novih lopti, jer djeca sada ostaju u klubu i nakon treninga.

Općina je nakon naše akcije obećala sufinancirati obnovu terena sljedeće godine. Predsjednik kluba kaže da ih je uvjerilo upravo to što su roditelji sami krenuli. Meni je najdraže što su tuševi u svlačionici postali dokaz da mali klub može napraviti velike stvari kad se ljudi dogovore, a sin sada svaki put kaže da je njegov tata postavio te pločice.